copy_paste

Puno puta POŽELIM DA MOGU KONTROLIRATI VRIJEME. Zaustaviti ga kad to želim i pokrenuti ga kad to opet poželim. Možda je to pomalo sebično, zaustaviti vrijeme za svoje potrebe. ALI, da mi netko SAD u ovoj situaciji: KAD NEMAM VREMENA za naučiti za istpitE, napisati esej, za napisati post na blogu, otići na kavu s prijateljima koje nisam dugo vidjela (želim UVIJEK IMATI VREMENA ZA DOBRE PRIJATELJE, za one za koje se vrijedi potruditi!), navrijeme mami kupiti poklon za rođendan, posjetiti baku i djeda, IMATI VREMENA za osobu koju volim, jednostavno uživati u nekom trenutku…PONUDI stroj za ZAUSTAVLJANJE VREMENA, jedan tjedan viška, ma bilo što, bez razmišljanja bih iste sekunde rekla: MOŽE! Bespotrebno bi bilo reći, smatram da ili mislim da, u današnje vrijeme ljudi imaju sve manje vremena kad to nije ništa novo. SVI SAMO NEGDJE ŽURE. Čak i ja. Isto tako bespotrebno bi bilo pisati što bi sve napravili DA SMO IMALI VIŠE, DA IMAMO VIŠE vremena. Zbilja imam volje za sve, nemam vremena. NEKAD jednostavno nemamo vremena za predah, čak i uz izvrsnu organizaciju. ŽELIM VRIJEME. Više vremena da napišem više misli u ovaj post. Ali, opet, kad bi post imao više misli ne bi svi imali vremena pročitati ga.

Nisam luda za shoppingom. Ne mogu cijeli dan provesti u šetnji od dućana do dućana. Pogotovo sad u ovo vrijeme sniženja. Vlada samo gužva, guranje, odjeća na podu, sve razbacano, kabine pune, pištanje alarma… glava me počinje boljeti i počinjem polako gubiti živce, te jedva čekam da izađem na zrak i da se maknem što dalje od svih tih silnih butika. Sve više od sat-dva postaje mi gnjavaža. Volim kratke, brze shoppinge u jednom, eventualno dva butika gdje po mogućnosti odmah nađem što mi se sviđa. I, obavezno idem sama ili s jednom osobom.  Nemam strpljenja obići cijeli grad ili cijeli shopping centar. Smatram to gubljenjem vremena. Radije ću svoje vrijeme potrošiti na nešto drugo.

Krenula sam s dobrom voljom i strpljenjem u potragu za jednostavnim crnim hlačama. Mislila sam, možda si još kupim kakvu majicu, ili neki accessories, tko zna. Da iskoristim ovo sniženje i ovo nešto novaca što sam uštedjela. Ženi nikada dosta odjeće. Svima je poznata ona rečenica kad žena stane pred ormar i kaže: „Nemam ništa za obući!“ Tako sam otišla u jedan od naših shopping centara u Zagrebu, prvenstveno zato jer je sve na jednom mjestu i ne moram obilaziti pola grada. Ušla sam u prvi butik, drugi, treći, četvrti…dalje od osmog nisam išla. U svakom butiku je gužva, a odjeća je razbacana po cijelim buticima. Prodavači je jedva stignu složiti. Skoro kao da je tornado prošao. Dobro, nije  takva situacija u svakom dućanu, samo u onima koji su najposjećeniji. A vjerovatno je i jedan od razloga bio to što je bilo popodne.

Pregledavala sam dućane „ko muha bez glave“. Ako sam i našla hlače koje mi se sviđaju, veličina nije odgovarala ili nema mog broja. Uvijek nakon takvih stvari, nekoliko propalih probavanja, izgubim volju za daljnjim isprobavanjem. Nakon što sam obišla nekoliko dućana uz stvarno veeeliku ponudu nisam našla ono što sam tražila. Ne znam, možda sam preizbirljiva ili sam jednostavno od onakve gužve izgubila volju za tražiti ono po što sam došla. Vraćam se u onaj gdje su mi za oko zapele jedne smeđe hlače. Nakon podužeg promatranja u ogledalima sa svih strana, umjesto crnih hlača u mojoj vrećici završavaju smeđe hlače i dva para naušnica. Bez još ikakve majice ili bilo kakve druge krpice. Izlazim iz shoping centra. Dosta mi je svih tih silnih butika! I kao uvijek, nakon svakog takvog shoppinga postane me briga za modu! Postane me briga za to da li ću u ormaru imati neku super novu „krpicu“ koja je baš sad u trendu i koju već ima pola grada. Briga me za shopping i obnavljanje garderobe! Tad poželim da novac više šparam za ljetno putovanje, a manje za odjeću… Voljela bih da je ustvari tako. Sjetim se što mi mama uvijek kaže: „Ne troši novac na gluposti, imaš već dosta tih gluposti u ormaru!“

Ali, to ne traje dugoročno. Sve opet dok ne dođem do one rečenice: „Nemam ništa za obući!“, odnosno kad iznosim većinu stvari ili do sljedećeg sniženja. Ubuduće, bar neću ići u vrijeme kad su najveće gužve. Ne mogu protiv činjenice da ženi nikada dosta odjeće. Ipak sam jedna od njih.

U organizaciji Talijanske federacije filmskih klubova i Hrvatskog filmskog saveza ovog ponedjeljka, u kinu Tuškanac, počela je smotra suvremenog talijanskog filma koja će trajati do 15. studenog. Smotra se po treći put održava u Zagrebu.

U ovom trećem izdanju smotre, umjetnički direktor smotre Paolo Minuto, naglašava kako se vidi izrazito bogata umjetnička i tematska raznolikost u radovima mladih sineasta, te se nada da će u predstojećim godinama svjetlo dana ugledati mnogi značajni filmovi koji će iznjedriti novu generaciju autora.

« Film je oduvijek bio jezik koji je zbližavao ljude i narode te u tom kontekstu ovakvi festivali imaju posebno značenje»  Alessandro Radovini, potpredsjednik Talijanske federacije kino klubova, predsjednik kino kluba «Lumiere» iz Trsta

Festival je otvoren sa tri filma. Gledatelji su mogli pogledati kratkometražne filmove «Zatvorenik» i «Isidor», redatelja Davida Del Degan, te film «Blagdanski ručak» redatelja Giannia Di Gregorio koji ujedno i glumi glavnu ulogu u filmu.

Film «Zatvorenik» u trajanju od 12 minuta govori o arteriosklerotičnom starcu koji je prisiljen živjeti zatvoren u svojem stanu. Inače, redateljeva baka je imala alzheimerovu bolest pa je od tud na neki način i nastala ideja za film. Redatelj, iako je ovo ozbiljan problem s mentalnim poremećajima, film prikazuje na vrlo komičan način, pa u nekim trenucima niste sigurni da li bi se smijali ili plakali. Jadnog starca su sin i njegova žena praktički zatvorili u stan do njih jer starac ima problema s pamćenjem. Naime, on se ne sjeća događaja koji su se dogod ili dan prije ili tjedan, ali se točno sjeća kad je godišnjica braka njemu i njegovoj umrloj supruzi. Tako on na dan godišnjice bježi kroz prozor kako bi posjetio grob svoje supruge. Kako ima ozbiljnih problema s pamćenjem stavlja cvijeće na krivi grob. Grob žene do groba njegove supruge sa istim imenom… Barem se imena sjetio..

Drugi prikazani film, istog redatelja, zove se «Isidor». Glavnu ulogu ima Lorenzo Acquaviva (koji u filmu «Zatvorenik» glumi starčevog sina). Ovaj film je sniman s jako malo sredstava, a kamera s kojim je film sniman je prilično skromna, kako kaže sam redatelj. Film je nastao nakon što je redatelj upoznao jednog vlasnika malog kina koji je počeo propadati ali ga vlasnik ne želi zatvoriti radi strasti prema filmovima. Upravo o tome i govori ovaj kratki film od 13 minuta. Isidor je vlasnik kina čija je sala uvijek prazna, ali on uvijek uporno nastavlja s projekcija ma filmova. Uz njega jedina gledateljica je mlada djevojka koja iznova uvijek dolazi na projekcije ali zaboravlja da je ikad bila…

Treći film me je iznenadio, ne baš na pozitivan način jer sam očekivala više. «Blagdanski ručak» redatelja Gianni Di Gregorio, film koji je ove godine osvojio u Veneciji nagradu za najboljeg debitanta, te nagradu Francesco Pasinetti za najbolji film i nagradu Isvema za prvi ili drugi film. Film traje 75 minuta te govori o čovjeku u srednjim godinama, Gianniju, koji živi u staroj kući sa svojom majkom, uglednom ali propalom gospođom koja kontrolira svog sina i ne pušta ga dalje od lokalnog kafića. Gianni i njegova majka ne plaćaju nikakve račune, u velikim dugovima su. Pa tako, jednog lijepog sunčanog dan, dolazi upravitelj zgrade koji je upoznat s Giannijevim slučajem i nudi mu prijedlog koji ovaj ne može odbiti. Upravitelj zgrade oprostiti će Gianniju dug ako on pričuva na dva dana njegovu staru majku, a na kraju i tetu, dok se on ide lijepo zabavljati sa mlađom ljubavnicom.. Jadan Gianni na kraju završi sam s četiri stare babe kojima mora kuhati i paziti ih. Na neki način zvuči zanimljivo, ali vjerujte stare babe (bez uvrede ikome) znaju biti jako naporne i dosadne, što upravo ocrtava ovaj film…

Smotra traje do ove subote, a projekcije se odvijaju svaki dan od najranije sedam sati navečer. I da, projekcije su besplatne.

Par poznatih faca sudjelovalo je u debati na našem faxu povodom dana našeg fakulteta. Raspravljalo se o temi „Mediji i politika: Moć bez odgovornosti?“. Nemojte misliti da ću početi razglabati o onome što su oni rekli jer ne namjeravam o tome pisati. Smatram da nisu rekli ništa novo što već ne znamo. Pretpostavljam da je netko već o tome pisao ili namjerava pisati pa ću samo objaviti par slika s debate radi bodova… eto, nek se zna…

Sinoć je u klubu PURGERAJ grupa RAMIREZ imala koncertnu promociju svog novog spota za najnoviji singl “Učini nešto danas”, ali zbog tzv. tehničkih problema spot nisu uspjeli napraviti na vrijeme.
Cijena karte od 25 kn bila je taman pristupačna za moj studentski džep, plus još je bio happy hour od 21h do 23h pa sam uz određenu cugu dobila i još jednu besplatno! Želja svakog studenta, dobro se zabaviti a pritome ne potrošiti puno love. Nakon zagrijavanja nagurali smo se u hodnik Purgeraja te se trudili doći što bliže izvođačima, barem ja! Kako sam inače petitne građe, nisam imala previše problema s približavanjem stageu (naravno da imam što bolji pogled!) jer kad stanu dvije monumentalne ženske ispred mene, stajanje na prstima nimalo ne pomaže. Nastup od nepuna dva sata izmorio je samo izvođače dok je publika tražila još.

Djeljić atmosfere s koncerta…